Strategije učenja

Osvrt na poglavlje o strategijama učenja iz knjige „Motivacija i strategije samoregulacije učenja: teorija, mjerenje i primjena“, autora prof. dr. sc. Darka Lončarića.

Izabrala sam poglavlje o strategijama učenja jer smatram da svaki učenik treba prepoznati i znati koristiti različite strategije koje će mu pomoći u učenju i samoregulaciji svog ponašanja. Kada učimo koristimo različite strategije kako bi gradivo usvojili i zadržali u dugoročnom pamćenju. Važno je znati koje strategije nam najviše odgovaraju kako bi uspješno usvojili gradivo.

Kod kognitivnih strategija postoje strategije ponavljanja, elaboracije i organizacije. Standardne strategije ponavljanja, kao što su recitiranje podataka, govorenje riječi naglas tijekom čitanja dijela teksta ili ponavljanje akcije, mogu biti neuspješne i kod jednostavnog memoriranja zadatka. Važniji cilj obrazovanja bio bi potaknuti učenike na razumijevanje materijala koji čitaju na relativno dubokoj, konceptualnoj razini, što se može postići uporabom strategija elaboracije i organizacije koje su korisnije za integraciju i povezivanje novih informacija s prethodnim znanjem.

Prema Weinsteinu i Mayeru (1986), strategije elaboracije uključuju parafraziranje i sumiranje materijala, stvaranje analogija, reorganizaciju i povezivanje ideja, objašnjavanje materijala drugima ili preuzimanje uloge učitelja, formuliranje pitanja i odgovaranje na njih. Organizacija uključuje izvlačenje glavne ideje iz teksta, podcrtavanje materijala koji trebamo naučiti i organiziranje ideja.

Druga skupina strategija učenja, nazvane su metakognitivne strategije samoregulacije. Metakognitivne strategije samoregulacije povezane su sa samoregulacijom kognicije i uključuju strategije kao što su planiranje, nadgledanje i regulacija kognitivnih aktivnosti i stvarnog ponašanja učenika. Planiranje se odnosi na različite aktivnosti pripreme, kao što su postavljanje ciljeva učenja, pregledavanje teksta prije čitanja, formiranje pitanja prije čitanja teksta i provedba analize zadatka.

Također, postoje učenici koji primjenjuju duboki pristup i oni koji primjenjuju površinski pristup učenju. Pretpostavlja se da ovi pristupi usmjeravaju učenike na korištenje različitih (dubokih i površinskih) strategija učenja koje naglašavaju elaborativno procesiranje ili ponavljanje bez razumijevanja.

Učenici koji primjenjuju duboki pristup odnose se prema tekstu ili materijalu koji trebaju naučiti kao prema sredstvu za razumijevanje značenja koje je u podlozi materijala. Takvim učenicima nije stalo do vanjskih evaluacija njihovog izvođenja. Usmjereni su na učenje materijala, kritični su i aktivno vrednuju ponuđene argumente i dokaze i povezuju ih s ostalim spoznajama kako bi izveli vlastite zaključke. Za ove se učenike pretpostavlja da koriste dublje procesiranje i duboke strategije učenja koje uključuju elaboraciju, organizaciju, kritičko mišljenje, samoregulaciju, regulaciju truda, povezivanje ideja i uporabu dokaza.

Za površinski pristup učenju smatra se da naglašava prijenos sadržaja materijala koji se uči u dugoročno pamćenje osobe koja uči. Fokus je na memoriranju i pasivnom stjecanju znanja s ciljem točne reprodukcije materijala tijekom procjene. Učenici koji koriste površinski pristup učenju odnose se prema određenom materijalu učenja kao prema nečemu što treba biti naučeno zbog vanjske evaluacije. Ne povezuju informacije sa širim konceptualnim okvirom i motivirani su time da zadovolje zahtjeve značajnih osoba, posebno u procesu njihove školske evaluacije. Strategije površinskog procesiranja uključuju reprodukciju, pasivno učenje, nepovezano memoriranje, ponavljanje i traženje pomoći. 

Smatram da je važno upoznati djecu s različitim strategijama učenja te im ukazati na važnost njihovih korištenja. Ako djeca usvoje različite strategije učenja to će im pomoći u daljnjem školovanju i u olakšavanju učenja gradiva. Ne smijemo davati djeci gradivo koje će samo "naštrebati" već im treba davati zadatke u kojima će povezivati različita gradiva i učiti s razumijevanjem. Time će djeca poboljšati svoje kognitivne vještine i pomoći im da samoreguliraju svoje učenje. Učitelji i učiteljice trebaju poticati djecu i pomagati im u učenju te ih usmjeravati na samostalno učenje.

• Koje strategije učenja vi najčešće koristite i pomažu li vam one u svladavanju gradiva?
• Potiče li naš obrazovni sustav učenike da koriste površinski ili dubinski pristup učenju?
• Na koji način možemo utjecati da djeca ne štrebaju gradivo napamet već da uče s razumijevanjem?

Škola kao kuća radosti

Osvrt na članak "Škola kao kuća radosti" od autorice prof. dr. sc. Vesne Buljubašić Kuzmanović. 

Izabrala sam ovaj članak jer se u današnje vrijeme sve više govori o potrebama djece i o stvaranju ugodnog razrednog ozračja. Škola treba biti mjesto u kojem će se djeca osjećati sretno i sigurno, te mjesto gdje će djeca željeti provoditi svoje vrijeme bez straha i anksioznosti. Današnje škole trebaju proći veliki put dok ne postanu škole kao kuće radosti. U nastavku ću vam govoriti o značajkama škole kao kuće radosti koje su navedene u ovome članku te o istraživanju provedenom među pedagozima iz Hrvatske.

Škola kao kuća radosti vesela je i razigrana, produhovljena i zabavna, puna nade i optimizma. Širi ljepotu i izvrsnost, pokazuje zahvalnost i uključenost te razvija strast i želju za učenjem. Potiče učenje učenja i omogućava doživljaj uspjeha, teži ispunjenju i zadovoljenju potreba učenika, njihovoj sreći i zadovoljstvu, ali i dobrobiti zajednice. Učenici se u školi/razredu osjećaju kao članovi šire obitelji gdje pomažu, potiču i podržavaju jedni druge na putu uspjeha i samoostvarenja. Veličaju se i slave individualna i zajednička postignuća, kao svojevrsni polet i snaga za nove izazove, što doprinosi zadovoljenju potrebe za ljubavlju i pripadanjem, časti i dostojanstvom. Škola kao kuća radosti ne zasniva se samo na učenju akademskih predmeta jer naučiti čitati, pisati, računati i rješavati zadatke nije dovoljno. Matematičke vještine nisu važnije od pripreme djece za samostalan život, pozitivan razvoj njihovih karaktera i umijeća donošenja dobrih odluka o vlastitom životu, radu i zdravlju, suosjećajnosti i ljubaznosti u svojim odnosima s drugima kao aktivni i odgovorni građani koji vole učiti i bez straha se upuštaju u izazove koji su pred njima.

Za potrebe istraživanja konstruiran je anketni upitnik koji se sastojao od 15 tvrdnji raspoređenih u tri skale Likertovog tipa. Prva propituje ispunjenje i zadovoljenje potreba učenika, druga poticanje razvoja onih osobina koje su karakteristične za učenika koji voli učiti, a treća poticanje razvoja pozitivnih ljudskih vrlina u odgojno-obrazovnom procesu. Zadatak je ispitanika bio da brojevima od 1 do 5 procijene navedene tvrdnje. Anketiranje je uz suglasnost Agencije za odgoj i obrazovanje iz Osijeka provedeno na međužupanijskim stručnim skupovima za pedagoge osnovnih i srednjih škola održanih početkom listopada 2014. godine u Osijeku i Slavonskom Brodu.

Rezultati su pokazali da se pedagozi niti slažu niti ne slažu s tvrdnjama o tome da škola potiče i ispunjava potrebe za ljubavlju i pripadanjem, za moći i kompetencijom, za slobodom i za zabavom. Također su podijeljenih mišljenja oko toga da je odgojno-obrazovni proces konstruiran na način da razvija strast i želju za učenjem, potiče učenike u doživljavanju uspjeha, pomaže učenicima razviti pozitivnu sliku o samome sebi i sl. Pedagozi su procijenili da škola niti potiče niti ne potiče mudrost i znanje (radoznalost, želju za učenjem, otvorenost uma, kreativnost), odvažnost (upornost, prirodnost, entuzijazam), humanost, pravednost, umjerenost i transcendentnost (zahvalnost, nada i optimizam, humor, duhovnost).

Prema ovim rezultatima možemo vidjeti kako današnje škole u Hrvatskoj ne potiče dovoljno i ne zadovoljavaju potrebe djece. Učitelji i svi budući učitelji trebaju težiti stvaranju ugodnom razrednog ozračja, trebaju upoznati svoje učenike i znati prepoznati njihove potrebe, želje i interese. Početak osnovne škole najljepše je razdoblje školovanja u kojem djeca trebaju naučiti najvažnije vještine i vrline koje će im pomoći u daljnjem životu. Škola bi trebala biti mjesto ispunjeno srećom, ljubavlju, poštovanjem i slavljenjem uspjeha svakog učenika. Djeca su naša budućnost i moramo slušati njihove želje, tek tada kada budemo slušali djecu i uživali u svome radu škola će zaista postati kuća radosti. 

 Cijeli članak možete pročitati ovdje: http://hrcak.srce.hr/148984

• Kakva su vaša iskustva iz osnovne škole? Imate li više lijepih ili ružnih uspomena vezanih uz školu, učiteljicu ili atmosferu u razredu?
• Smatrate li da je važno stvoriti razredno ozračje u kojem će djeca biti sretna? Zašto?