Strategije učenja

Osvrt na poglavlje o strategijama učenja iz knjige „Motivacija i strategije samoregulacije učenja: teorija, mjerenje i primjena“, autora prof. dr. sc. Darka Lončarića.

Izabrala sam poglavlje o strategijama učenja jer smatram da svaki učenik treba prepoznati i znati koristiti različite strategije koje će mu pomoći u učenju i samoregulaciji svog ponašanja. Kada učimo koristimo različite strategije kako bi gradivo usvojili i zadržali u dugoročnom pamćenju. Važno je znati koje strategije nam najviše odgovaraju kako bi uspješno usvojili gradivo.

Kod kognitivnih strategija postoje strategije ponavljanja, elaboracije i organizacije. Standardne strategije ponavljanja, kao što su recitiranje podataka, govorenje riječi naglas tijekom čitanja dijela teksta ili ponavljanje akcije, mogu biti neuspješne i kod jednostavnog memoriranja zadatka. Važniji cilj obrazovanja bio bi potaknuti učenike na razumijevanje materijala koji čitaju na relativno dubokoj, konceptualnoj razini, što se može postići uporabom strategija elaboracije i organizacije koje su korisnije za integraciju i povezivanje novih informacija s prethodnim znanjem.

Prema Weinsteinu i Mayeru (1986), strategije elaboracije uključuju parafraziranje i sumiranje materijala, stvaranje analogija, reorganizaciju i povezivanje ideja, objašnjavanje materijala drugima ili preuzimanje uloge učitelja, formuliranje pitanja i odgovaranje na njih. Organizacija uključuje izvlačenje glavne ideje iz teksta, podcrtavanje materijala koji trebamo naučiti i organiziranje ideja.

Druga skupina strategija učenja, nazvane su metakognitivne strategije samoregulacije. Metakognitivne strategije samoregulacije povezane su sa samoregulacijom kognicije i uključuju strategije kao što su planiranje, nadgledanje i regulacija kognitivnih aktivnosti i stvarnog ponašanja učenika. Planiranje se odnosi na različite aktivnosti pripreme, kao što su postavljanje ciljeva učenja, pregledavanje teksta prije čitanja, formiranje pitanja prije čitanja teksta i provedba analize zadatka.

Također, postoje učenici koji primjenjuju duboki pristup i oni koji primjenjuju površinski pristup učenju. Pretpostavlja se da ovi pristupi usmjeravaju učenike na korištenje različitih (dubokih i površinskih) strategija učenja koje naglašavaju elaborativno procesiranje ili ponavljanje bez razumijevanja.

Učenici koji primjenjuju duboki pristup odnose se prema tekstu ili materijalu koji trebaju naučiti kao prema sredstvu za razumijevanje značenja koje je u podlozi materijala. Takvim učenicima nije stalo do vanjskih evaluacija njihovog izvođenja. Usmjereni su na učenje materijala, kritični su i aktivno vrednuju ponuđene argumente i dokaze i povezuju ih s ostalim spoznajama kako bi izveli vlastite zaključke. Za ove se učenike pretpostavlja da koriste dublje procesiranje i duboke strategije učenja koje uključuju elaboraciju, organizaciju, kritičko mišljenje, samoregulaciju, regulaciju truda, povezivanje ideja i uporabu dokaza.

Za površinski pristup učenju smatra se da naglašava prijenos sadržaja materijala koji se uči u dugoročno pamćenje osobe koja uči. Fokus je na memoriranju i pasivnom stjecanju znanja s ciljem točne reprodukcije materijala tijekom procjene. Učenici koji koriste površinski pristup učenju odnose se prema određenom materijalu učenja kao prema nečemu što treba biti naučeno zbog vanjske evaluacije. Ne povezuju informacije sa širim konceptualnim okvirom i motivirani su time da zadovolje zahtjeve značajnih osoba, posebno u procesu njihove školske evaluacije. Strategije površinskog procesiranja uključuju reprodukciju, pasivno učenje, nepovezano memoriranje, ponavljanje i traženje pomoći. 

Smatram da je važno upoznati djecu s različitim strategijama učenja te im ukazati na važnost njihovih korištenja. Ako djeca usvoje različite strategije učenja to će im pomoći u daljnjem školovanju i u olakšavanju učenja gradiva. Ne smijemo davati djeci gradivo koje će samo "naštrebati" već im treba davati zadatke u kojima će povezivati različita gradiva i učiti s razumijevanjem. Time će djeca poboljšati svoje kognitivne vještine i pomoći im da samoreguliraju svoje učenje. Učitelji i učiteljice trebaju poticati djecu i pomagati im u učenju te ih usmjeravati na samostalno učenje.

• Koje strategije učenja vi najčešće koristite i pomažu li vam one u svladavanju gradiva?
• Potiče li naš obrazovni sustav učenike da koriste površinski ili dubinski pristup učenju?
• Na koji način možemo utjecati da djeca ne štrebaju gradivo napamet već da uče s razumijevanjem?

Škola kao kuća radosti

Osvrt na članak "Škola kao kuća radosti" od autorice prof. dr. sc. Vesne Buljubašić Kuzmanović. 

Izabrala sam ovaj članak jer se u današnje vrijeme sve više govori o potrebama djece i o stvaranju ugodnog razrednog ozračja. Škola treba biti mjesto u kojem će se djeca osjećati sretno i sigurno, te mjesto gdje će djeca željeti provoditi svoje vrijeme bez straha i anksioznosti. Današnje škole trebaju proći veliki put dok ne postanu škole kao kuće radosti. U nastavku ću vam govoriti o značajkama škole kao kuće radosti koje su navedene u ovome članku te o istraživanju provedenom među pedagozima iz Hrvatske.

Škola kao kuća radosti vesela je i razigrana, produhovljena i zabavna, puna nade i optimizma. Širi ljepotu i izvrsnost, pokazuje zahvalnost i uključenost te razvija strast i želju za učenjem. Potiče učenje učenja i omogućava doživljaj uspjeha, teži ispunjenju i zadovoljenju potreba učenika, njihovoj sreći i zadovoljstvu, ali i dobrobiti zajednice. Učenici se u školi/razredu osjećaju kao članovi šire obitelji gdje pomažu, potiču i podržavaju jedni druge na putu uspjeha i samoostvarenja. Veličaju se i slave individualna i zajednička postignuća, kao svojevrsni polet i snaga za nove izazove, što doprinosi zadovoljenju potrebe za ljubavlju i pripadanjem, časti i dostojanstvom. Škola kao kuća radosti ne zasniva se samo na učenju akademskih predmeta jer naučiti čitati, pisati, računati i rješavati zadatke nije dovoljno. Matematičke vještine nisu važnije od pripreme djece za samostalan život, pozitivan razvoj njihovih karaktera i umijeća donošenja dobrih odluka o vlastitom životu, radu i zdravlju, suosjećajnosti i ljubaznosti u svojim odnosima s drugima kao aktivni i odgovorni građani koji vole učiti i bez straha se upuštaju u izazove koji su pred njima.

Za potrebe istraživanja konstruiran je anketni upitnik koji se sastojao od 15 tvrdnji raspoređenih u tri skale Likertovog tipa. Prva propituje ispunjenje i zadovoljenje potreba učenika, druga poticanje razvoja onih osobina koje su karakteristične za učenika koji voli učiti, a treća poticanje razvoja pozitivnih ljudskih vrlina u odgojno-obrazovnom procesu. Zadatak je ispitanika bio da brojevima od 1 do 5 procijene navedene tvrdnje. Anketiranje je uz suglasnost Agencije za odgoj i obrazovanje iz Osijeka provedeno na međužupanijskim stručnim skupovima za pedagoge osnovnih i srednjih škola održanih početkom listopada 2014. godine u Osijeku i Slavonskom Brodu.

Rezultati su pokazali da se pedagozi niti slažu niti ne slažu s tvrdnjama o tome da škola potiče i ispunjava potrebe za ljubavlju i pripadanjem, za moći i kompetencijom, za slobodom i za zabavom. Također su podijeljenih mišljenja oko toga da je odgojno-obrazovni proces konstruiran na način da razvija strast i želju za učenjem, potiče učenike u doživljavanju uspjeha, pomaže učenicima razviti pozitivnu sliku o samome sebi i sl. Pedagozi su procijenili da škola niti potiče niti ne potiče mudrost i znanje (radoznalost, želju za učenjem, otvorenost uma, kreativnost), odvažnost (upornost, prirodnost, entuzijazam), humanost, pravednost, umjerenost i transcendentnost (zahvalnost, nada i optimizam, humor, duhovnost).

Prema ovim rezultatima možemo vidjeti kako današnje škole u Hrvatskoj ne potiče dovoljno i ne zadovoljavaju potrebe djece. Učitelji i svi budući učitelji trebaju težiti stvaranju ugodnom razrednog ozračja, trebaju upoznati svoje učenike i znati prepoznati njihove potrebe, želje i interese. Početak osnovne škole najljepše je razdoblje školovanja u kojem djeca trebaju naučiti najvažnije vještine i vrline koje će im pomoći u daljnjem životu. Škola bi trebala biti mjesto ispunjeno srećom, ljubavlju, poštovanjem i slavljenjem uspjeha svakog učenika. Djeca su naša budućnost i moramo slušati njihove želje, tek tada kada budemo slušali djecu i uživali u svome radu škola će zaista postati kuća radosti. 

 Cijeli članak možete pročitati ovdje: http://hrcak.srce.hr/148984

• Kakva su vaša iskustva iz osnovne škole? Imate li više lijepih ili ružnih uspomena vezanih uz školu, učiteljicu ili atmosferu u razredu?
• Smatrate li da je važno stvoriti razredno ozračje u kojem će djeca biti sretna? Zašto?

"Roditelji i djeca u igri"

  Osvrt na članak "Roditelji i djeca u igri", autorice Diane Nenadić Bilan, objavljenog u Školskom vjesniku - časopisu za pedagogijsku teoriju i praksu.

Izabrala sam ovaj članak jer smatram da je igra od iznimne važnosti za dječji emocionalni, socijalni, intelektualni i fizički razvoj. Kroz igru djeca uče govoriti, hodati, ophoditi se s drugima i izraziti svoje potrebe i želje.

            Neki autori mišljenja su da se roditelji, unatoč zaposlenosti, relativno dobro prilagođavaju nedostatku vremena te se trude raspoloživo vrijeme s djecom iskoristiti na najkvalitetnije mogući način. Promjene u obiteljskom i društvenom kontekstu mogu doprinijeti ublažavanju negativnih posljedica nedovoljne dostupnosti zaposlene majke poput uključenosti djece u predškolske ustanove, veća uključenost očeva u odgoj djece, i sl.

            Milkie i suradnici (2004.) u opsežnom istraživanju, provedenom na uzorku od gotovo dvije tisuće ispitanika, dolaze do podataka da gotovo polovina roditelja izjavljuje kako ima osjećaj da provodi premalo vremena s djecom.  Empirijsko istraživanje koje je Leutar provela u Austriji, Hrvatskoj i Poljskoj s ciljem utvrđivanja nekih obiteljskih dimenzija pokazuje kako u navedenim državama djeca više vremena provode s majkom nego s ocem. Rezultati također pokazuju kako majke na selu provode više vremena s djecom, nego majke u gradu.

Zajednička igra s roditeljima važna je za kvalitetan razvoj i odgoj djece te razvijanje međusobne bliskosti i povjerenja. Vrijeme provedeno zajedno doprinosi dobrobiti djeci, ali i obitelji. U zajedničkim aktivnostima izgrađuje se zajedništvo kao temeljna vrijednost života. Djeca trebaju, više od materijalnih stvari, vrijeme roditelja. Zajedničko okupljanje za ručkom ili večerom, bez upaljenog televizora ili računala, pruža priliku za međusobni razgovor i razmjenu.

            Poticajnom obiteljskom ozračju doprinosi i obiteljska kohezija. Obiteljska kohezija njeguje se provođenjem zajedničkih aktivnosti djece i roditelja, a obuhvaća zajedničko vrijeme za objede, zajedničko vrijeme za igru i rekreacijske aktivnosti, zajedničko obavljanje kućanskih poslova te zajedničke izlete i šetnje. Pozitivni obiteljski odnosi stvaraju poticajno obiteljsko okruženje za cjeloviti razvoj i odgoj djeteta, a kontinuirana i topla interakcija između članova obitelji pomaže izgradnji osjećaja pripadnosti te omogućuje razvoj svakog člana obitelji. Pozitivno emocionalno ozračje, prihvaćanje i potpora predstavljaju bitne čimbenike za održavanje obiteljske povezanosti.
              Provedeno je istraživanje čiji je cilj usmjeren prema ispitivanju dimenzije provođenja vremena roditelja i djece u zajedničkim igrama  kao temeljne obiteljske dimenzije. U uzorku je bilo uključeno 350 roditelja djece koja pohađaju predškolske ustanove. S obzirom na spol bilo je 22% muškaraca i 77% žena. U ispitivanju je provedena metoda ankete, a u svrhu prikupljanja podataka rabljena je adaptirana Beavers skala obiteljskog sustava kojom su ispitane neke dimenzije odnosa u obitelji. 

               Rezultati istraživanja pokazuju da samo 22,6% roditelja djece predškolske dobi ima svakodnevno u potpunosti vremena za zajedničku igru sa svojom djecom. Za zajedničku djecu uglavnom ima vremena 58,9% roditelja, dok 18,6% roditelja izjavljuje kako uglavnom ili uopće nema vremena za zajedničku svakodnevnu igru sa svojom djecom. 

              Za održavanje kvalitetne komunikacije, toplog ozračja, dobrih odnosa potrebno je svakodnevno izdvojiti vrijeme za zajedničko druženje i igru. Predškolsko dijete ima pravo na igru, odmor i zabavu primjerenu svojoj dobi i mogućnostima. Upravo je igra pogodniji kontekst za uspostavu prisnih interakcija roditelja i djece.
              Iako u ubrzanom životnom ritmu nije uvijek moguće svakodnevno izdvojiti vrijeme za igru s djetetom, valja planirati ne samo kvantitetu, nego i kvalitetu vremena za igru. Učitelji, kao i roditelji, trebaju poticati igru kod djece. Kao što pomaže djeci, tako i igra pomaže učiteljima. Kroz igru mogu zadobiti pažnju djeteta, lakše ih naučiti nešto, a i razviti će se ugodni odnos između učitelja i učenika koji će dovesti do zajedničkog uspjeha u školovanju.

              Smatrate li da je igra važna u životu djeteta? Kakav utjecaj je igra imala u vašem djetinjstvu i mislite li da vam je pomogla u razvoju nekih vještina?


Cijeli članak možete pogledati ovdje: http://hrcak.srce.hr/index.php?show=clanak&id_clanak_jezik=183529

"Divlja djeca"

Osvrt na članak „Divlja djeca“, autorice Mine Đorđević

              Izabrala sam napisati osvrt na članak „Divlja djeca“ jer smatram da je ovo tema o kojoj se jako malo čuje, a govori o važnosti odgoja i okoline za razvoj kognitivnih, tjelesnih i socijalnih sposobnosti i vještina.

              Članak govori o feralnoj ili divljoj djeci odnosno djeci koja su odrasla bez kontakta s ljudima i društvom općenito. Odrasla su u uvjetima u kojima nisu razvila svijest o ljudskim ponašanjima i govoru. Feralnu djecu moguće je podijeliti u tri skupine: djecu odraslu lutajući divljinom, djecu zatočenu u izoliranim prostorijama te djecu koja su preživjela uz pomoć životinja. Kroz povijest je zabilježeno više od 100 slučajeva feralne djece. Neki od tih slučajeva su mitske priče, ali o nekima postoje iscrpni zapisi. Istraživači su pokušali na temelju tih zapisa istražiti u kojoj je mjeri čovjeku potrebno društvo da bi naučio razumno misliti i ponašati se, odnosno nadali su se spoznati u kojoj je mjeri čovjek rezultat naslijeđa, a u kojoj okoline. 

                Jedan od starijih slučajeva je dječak Victor iz Francuske koji je lutao šumama i brdima, a preživljavao je hraneći se žirom, malim životinjama i povrćem. Pronađen je s 12. ili 13. godina, bio je malen za svoju dob, pun ožiljaka i ogrebotina, nije govorio. Imao je vrlo oštar sluh, ali nije reagirao na ljudski glas. Nije pokazivao interes za ljude i ponašao se poput životinje, npr. hodao je nesigurno, povremeno bi trčao na sve četiri, i sl. Liječnik Jean Itard pet ga je godina svakodnevno poučavao govoru i ponašanju. Rad je započeo po principu nagrade i kazne te je time postigao da je Victor kroz nekoliko mjeseci naučio izgovarati riječi koje se koriste za imenovanje raznih kućanskih predmeta. S vremenom je naučio spavati u krevetu, nositi odjeću, jesti za stolom, ali nikada nije naučio „normalno“ govoriti. Umro je u svojim četrdesetima, još uvijek napola divlji, plašljiv i nijem.
                Još brojni slučajevi govore o feralnoj djeci, npr. djevojčica Genie iz Kalifornije koju su roditelji držali zatočenu u maloj, zatvorenoj prostoriji gdje je boravila cijelog dana, bila je minimalno izložena zvučnim podražajima, hranili su je samo žitaricama i hranom za dojenčad. Nakon boravka u bolnici stanje joj se poboljšalo, pokazivala je zainteresiranost i emocije na različite podražaje, a kasnije je napredovala i u jeziku. Dječak Ivan iz Moskve pronađen je 1996. u dobi od 6 godina. Zbog loših obiteljskih prilika s 4 godine pobjegao je od kuće i dvije godine živio na ulici. Lutajući, sprijateljio se s čoporom pasa lutalica, prosio je hranu, preživljavao je hladnu i dugu zimu spavajući sa psima koji su ga grijali toplinom svoga tijela. Nakon što je pronađen, govorio je normalno budući da je prije bijega proveo 4 godine u kontaktu s ljudima. Kad je krenuo u školu ni po čemu se nije razlikovao od bilo kojeg drugog djeteta. 

                Istraživanjem jezičnog razvoja feralne djece, kognitivna znanost i psiholingvistika pokušala je dati neke odgovore na pitanje postoji li kritično razdoblje za usvajanje jezika. Jezično stimulativno okruženje u prvim godinama života ključno je za normalan razvoj govora. Pretpostavlja se da je po završetku puberteta nemoguće razviti govor ako taj razvoj kreće od početka.
                Iz primjera feralne djece vidljivo je da za uspravan hod nije dovoljna samo genetska predispozicija već i poticaj iz okoline. Za razvoj urođenih ljudskih kapaciteta za stjecanje određene karakteristike ili vještine nužno je genetsko naslijeđe, okruženje u kojem se potiče razvoj te izloženost takvom okruženju u razdoblju predodređenom za ovladavanje tom vještinom.

                Smatram kako je ovaj članak izuzetno poučan. Rijetki su ovakvi slučajevi kada je dijete neprilagođeno ljudskom okruženju, nema razvijeno ponašanje i vještine koje se smatraju „normalnima“, ali postoje slučajevi kada roditelji ne brinu za dijete i njegov pravilan razvoj te se mogu javiti poteškoće u kognitivnim i jezičnim sposobnostima. Izuzetno je važno da osobe koje skrbe za dijete, a i učitelji u školama potiču govorni razvoj kroz imitiranje različitih glasova, imenovanje predmeta, postavljanje pitanja, davanje objašnjenja, čitanje, igru, pjevanje i sl.

               Koliko je po vama važna briga roditelja za razvoj djeteta? Na koje još načine mogu roditelji, a i učitelji potaknuti kvalitetan razvoj djeteta?

Cijeli članak možete pronaći ovdje: http://www.istrazime.com/razvojna-psihologija/divlja-djeca/