"Roditelji i djeca u igri"

  Osvrt na članak "Roditelji i djeca u igri", autorice Diane Nenadić Bilan, objavljenog u Školskom vjesniku - časopisu za pedagogijsku teoriju i praksu.

Izabrala sam ovaj članak jer smatram da je igra od iznimne važnosti za dječji emocionalni, socijalni, intelektualni i fizički razvoj. Kroz igru djeca uče govoriti, hodati, ophoditi se s drugima i izraziti svoje potrebe i želje.

            Neki autori mišljenja su da se roditelji, unatoč zaposlenosti, relativno dobro prilagođavaju nedostatku vremena te se trude raspoloživo vrijeme s djecom iskoristiti na najkvalitetnije mogući način. Promjene u obiteljskom i društvenom kontekstu mogu doprinijeti ublažavanju negativnih posljedica nedovoljne dostupnosti zaposlene majke poput uključenosti djece u predškolske ustanove, veća uključenost očeva u odgoj djece, i sl.

            Milkie i suradnici (2004.) u opsežnom istraživanju, provedenom na uzorku od gotovo dvije tisuće ispitanika, dolaze do podataka da gotovo polovina roditelja izjavljuje kako ima osjećaj da provodi premalo vremena s djecom.  Empirijsko istraživanje koje je Leutar provela u Austriji, Hrvatskoj i Poljskoj s ciljem utvrđivanja nekih obiteljskih dimenzija pokazuje kako u navedenim državama djeca više vremena provode s majkom nego s ocem. Rezultati također pokazuju kako majke na selu provode više vremena s djecom, nego majke u gradu.

Zajednička igra s roditeljima važna je za kvalitetan razvoj i odgoj djece te razvijanje međusobne bliskosti i povjerenja. Vrijeme provedeno zajedno doprinosi dobrobiti djeci, ali i obitelji. U zajedničkim aktivnostima izgrađuje se zajedništvo kao temeljna vrijednost života. Djeca trebaju, više od materijalnih stvari, vrijeme roditelja. Zajedničko okupljanje za ručkom ili večerom, bez upaljenog televizora ili računala, pruža priliku za međusobni razgovor i razmjenu.

            Poticajnom obiteljskom ozračju doprinosi i obiteljska kohezija. Obiteljska kohezija njeguje se provođenjem zajedničkih aktivnosti djece i roditelja, a obuhvaća zajedničko vrijeme za objede, zajedničko vrijeme za igru i rekreacijske aktivnosti, zajedničko obavljanje kućanskih poslova te zajedničke izlete i šetnje. Pozitivni obiteljski odnosi stvaraju poticajno obiteljsko okruženje za cjeloviti razvoj i odgoj djeteta, a kontinuirana i topla interakcija između članova obitelji pomaže izgradnji osjećaja pripadnosti te omogućuje razvoj svakog člana obitelji. Pozitivno emocionalno ozračje, prihvaćanje i potpora predstavljaju bitne čimbenike za održavanje obiteljske povezanosti.
              Provedeno je istraživanje čiji je cilj usmjeren prema ispitivanju dimenzije provođenja vremena roditelja i djece u zajedničkim igrama  kao temeljne obiteljske dimenzije. U uzorku je bilo uključeno 350 roditelja djece koja pohađaju predškolske ustanove. S obzirom na spol bilo je 22% muškaraca i 77% žena. U ispitivanju je provedena metoda ankete, a u svrhu prikupljanja podataka rabljena je adaptirana Beavers skala obiteljskog sustava kojom su ispitane neke dimenzije odnosa u obitelji. 

               Rezultati istraživanja pokazuju da samo 22,6% roditelja djece predškolske dobi ima svakodnevno u potpunosti vremena za zajedničku igru sa svojom djecom. Za zajedničku djecu uglavnom ima vremena 58,9% roditelja, dok 18,6% roditelja izjavljuje kako uglavnom ili uopće nema vremena za zajedničku svakodnevnu igru sa svojom djecom. 

              Za održavanje kvalitetne komunikacije, toplog ozračja, dobrih odnosa potrebno je svakodnevno izdvojiti vrijeme za zajedničko druženje i igru. Predškolsko dijete ima pravo na igru, odmor i zabavu primjerenu svojoj dobi i mogućnostima. Upravo je igra pogodniji kontekst za uspostavu prisnih interakcija roditelja i djece.
              Iako u ubrzanom životnom ritmu nije uvijek moguće svakodnevno izdvojiti vrijeme za igru s djetetom, valja planirati ne samo kvantitetu, nego i kvalitetu vremena za igru. Učitelji, kao i roditelji, trebaju poticati igru kod djece. Kao što pomaže djeci, tako i igra pomaže učiteljima. Kroz igru mogu zadobiti pažnju djeteta, lakše ih naučiti nešto, a i razviti će se ugodni odnos između učitelja i učenika koji će dovesti do zajedničkog uspjeha u školovanju.

              Smatrate li da je igra važna u životu djeteta? Kakav utjecaj je igra imala u vašem djetinjstvu i mislite li da vam je pomogla u razvoju nekih vještina?


Cijeli članak možete pogledati ovdje: http://hrcak.srce.hr/index.php?show=clanak&id_clanak_jezik=183529

"Divlja djeca"

Osvrt na članak „Divlja djeca“, autorice Mine Đorđević

              Izabrala sam napisati osvrt na članak „Divlja djeca“ jer smatram da je ovo tema o kojoj se jako malo čuje, a govori o važnosti odgoja i okoline za razvoj kognitivnih, tjelesnih i socijalnih sposobnosti i vještina.

              Članak govori o feralnoj ili divljoj djeci odnosno djeci koja su odrasla bez kontakta s ljudima i društvom općenito. Odrasla su u uvjetima u kojima nisu razvila svijest o ljudskim ponašanjima i govoru. Feralnu djecu moguće je podijeliti u tri skupine: djecu odraslu lutajući divljinom, djecu zatočenu u izoliranim prostorijama te djecu koja su preživjela uz pomoć životinja. Kroz povijest je zabilježeno više od 100 slučajeva feralne djece. Neki od tih slučajeva su mitske priče, ali o nekima postoje iscrpni zapisi. Istraživači su pokušali na temelju tih zapisa istražiti u kojoj je mjeri čovjeku potrebno društvo da bi naučio razumno misliti i ponašati se, odnosno nadali su se spoznati u kojoj je mjeri čovjek rezultat naslijeđa, a u kojoj okoline. 

                Jedan od starijih slučajeva je dječak Victor iz Francuske koji je lutao šumama i brdima, a preživljavao je hraneći se žirom, malim životinjama i povrćem. Pronađen je s 12. ili 13. godina, bio je malen za svoju dob, pun ožiljaka i ogrebotina, nije govorio. Imao je vrlo oštar sluh, ali nije reagirao na ljudski glas. Nije pokazivao interes za ljude i ponašao se poput životinje, npr. hodao je nesigurno, povremeno bi trčao na sve četiri, i sl. Liječnik Jean Itard pet ga je godina svakodnevno poučavao govoru i ponašanju. Rad je započeo po principu nagrade i kazne te je time postigao da je Victor kroz nekoliko mjeseci naučio izgovarati riječi koje se koriste za imenovanje raznih kućanskih predmeta. S vremenom je naučio spavati u krevetu, nositi odjeću, jesti za stolom, ali nikada nije naučio „normalno“ govoriti. Umro je u svojim četrdesetima, još uvijek napola divlji, plašljiv i nijem.
                Još brojni slučajevi govore o feralnoj djeci, npr. djevojčica Genie iz Kalifornije koju su roditelji držali zatočenu u maloj, zatvorenoj prostoriji gdje je boravila cijelog dana, bila je minimalno izložena zvučnim podražajima, hranili su je samo žitaricama i hranom za dojenčad. Nakon boravka u bolnici stanje joj se poboljšalo, pokazivala je zainteresiranost i emocije na različite podražaje, a kasnije je napredovala i u jeziku. Dječak Ivan iz Moskve pronađen je 1996. u dobi od 6 godina. Zbog loših obiteljskih prilika s 4 godine pobjegao je od kuće i dvije godine živio na ulici. Lutajući, sprijateljio se s čoporom pasa lutalica, prosio je hranu, preživljavao je hladnu i dugu zimu spavajući sa psima koji su ga grijali toplinom svoga tijela. Nakon što je pronađen, govorio je normalno budući da je prije bijega proveo 4 godine u kontaktu s ljudima. Kad je krenuo u školu ni po čemu se nije razlikovao od bilo kojeg drugog djeteta. 

                Istraživanjem jezičnog razvoja feralne djece, kognitivna znanost i psiholingvistika pokušala je dati neke odgovore na pitanje postoji li kritično razdoblje za usvajanje jezika. Jezično stimulativno okruženje u prvim godinama života ključno je za normalan razvoj govora. Pretpostavlja se da je po završetku puberteta nemoguće razviti govor ako taj razvoj kreće od početka.
                Iz primjera feralne djece vidljivo je da za uspravan hod nije dovoljna samo genetska predispozicija već i poticaj iz okoline. Za razvoj urođenih ljudskih kapaciteta za stjecanje određene karakteristike ili vještine nužno je genetsko naslijeđe, okruženje u kojem se potiče razvoj te izloženost takvom okruženju u razdoblju predodređenom za ovladavanje tom vještinom.

                Smatram kako je ovaj članak izuzetno poučan. Rijetki su ovakvi slučajevi kada je dijete neprilagođeno ljudskom okruženju, nema razvijeno ponašanje i vještine koje se smatraju „normalnima“, ali postoje slučajevi kada roditelji ne brinu za dijete i njegov pravilan razvoj te se mogu javiti poteškoće u kognitivnim i jezičnim sposobnostima. Izuzetno je važno da osobe koje skrbe za dijete, a i učitelji u školama potiču govorni razvoj kroz imitiranje različitih glasova, imenovanje predmeta, postavljanje pitanja, davanje objašnjenja, čitanje, igru, pjevanje i sl.

               Koliko je po vama važna briga roditelja za razvoj djeteta? Na koje još načine mogu roditelji, a i učitelji potaknuti kvalitetan razvoj djeteta?

Cijeli članak možete pronaći ovdje: http://www.istrazime.com/razvojna-psihologija/divlja-djeca/