Osvrt na članak „Divlja djeca“, autorice Mine Đorđević
Izabrala sam napisati osvrt na članak „Divlja djeca“ jer
smatram da je ovo tema o kojoj se jako malo čuje, a govori o važnosti odgoja i
okoline za razvoj kognitivnih, tjelesnih i socijalnih sposobnosti i vještina.
Članak govori o feralnoj ili divljoj djeci odnosno djeci
koja su odrasla bez kontakta s ljudima i društvom općenito. Odrasla su u
uvjetima u kojima nisu razvila svijest o ljudskim ponašanjima i govoru. Feralnu
djecu moguće je podijeliti u tri skupine: djecu odraslu lutajući divljinom,
djecu zatočenu u izoliranim prostorijama te djecu koja su preživjela uz pomoć
životinja. Kroz povijest je zabilježeno više od 100 slučajeva feralne djece.
Neki od tih slučajeva su mitske priče, ali o nekima postoje iscrpni zapisi.
Istraživači su pokušali na temelju tih zapisa istražiti u kojoj je mjeri
čovjeku potrebno društvo da bi naučio razumno misliti i ponašati se, odnosno
nadali su se spoznati u kojoj je mjeri čovjek rezultat naslijeđa, a u kojoj
okoline.
Jedan od starijih slučajeva je dječak Victor iz Francuske koji je lutao šumama i brdima, a preživljavao je hraneći se žirom, malim životinjama i povrćem. Pronađen je s 12. ili 13. godina, bio je malen za svoju dob, pun ožiljaka i ogrebotina, nije govorio. Imao je vrlo oštar sluh, ali nije reagirao na ljudski glas. Nije pokazivao interes za ljude i ponašao se poput životinje, npr. hodao je nesigurno, povremeno bi trčao na sve četiri, i sl. Liječnik Jean Itard pet ga je godina svakodnevno poučavao govoru i ponašanju. Rad je započeo po principu nagrade i kazne te je time postigao da je Victor kroz nekoliko mjeseci naučio izgovarati riječi koje se koriste za imenovanje raznih kućanskih predmeta. S vremenom je naučio spavati u krevetu, nositi odjeću, jesti za stolom, ali nikada nije naučio „normalno“ govoriti. Umro je u svojim četrdesetima, još uvijek napola divlji, plašljiv i nijem.
Još brojni slučajevi govore o feralnoj djeci, npr. djevojčica Genie iz Kalifornije koju su roditelji držali zatočenu u maloj, zatvorenoj prostoriji gdje je boravila cijelog dana, bila je minimalno izložena zvučnim podražajima, hranili su je samo žitaricama i hranom za dojenčad. Nakon boravka u bolnici stanje joj se poboljšalo, pokazivala je zainteresiranost i emocije na različite podražaje, a kasnije je napredovala i u jeziku. Dječak Ivan iz Moskve pronađen je 1996. u dobi od 6 godina. Zbog loših obiteljskih prilika s 4 godine pobjegao je od kuće i dvije godine živio na ulici. Lutajući, sprijateljio se s čoporom pasa lutalica, prosio je hranu, preživljavao je hladnu i dugu zimu spavajući sa psima koji su ga grijali toplinom svoga tijela. Nakon što je pronađen, govorio je normalno budući da je prije bijega proveo 4 godine u kontaktu s ljudima. Kad je krenuo u školu ni po čemu se nije razlikovao od bilo kojeg drugog djeteta.
Istraživanjem jezičnog razvoja feralne djece, kognitivna znanost i psiholingvistika pokušala je dati neke odgovore na pitanje postoji li kritično razdoblje za usvajanje jezika. Jezično stimulativno okruženje u prvim godinama života ključno je za normalan razvoj govora. Pretpostavlja se da je po završetku puberteta nemoguće razviti govor ako taj razvoj kreće od početka.
Iz primjera feralne djece vidljivo je da za uspravan hod nije dovoljna samo genetska predispozicija već i poticaj iz okoline. Za razvoj urođenih ljudskih kapaciteta za stjecanje određene karakteristike ili vještine nužno je genetsko naslijeđe, okruženje u kojem se potiče razvoj te izloženost takvom okruženju u razdoblju predodređenom za ovladavanje tom vještinom.
Smatram kako je ovaj članak izuzetno poučan. Rijetki su ovakvi slučajevi kada je dijete neprilagođeno ljudskom okruženju, nema razvijeno ponašanje i vještine koje se smatraju „normalnima“, ali postoje slučajevi kada roditelji ne brinu za dijete i njegov pravilan razvoj te se mogu javiti poteškoće u kognitivnim i jezičnim sposobnostima. Izuzetno je važno da osobe koje skrbe za dijete, a i učitelji u školama potiču govorni razvoj kroz imitiranje različitih glasova, imenovanje predmeta, postavljanje pitanja, davanje objašnjenja, čitanje, igru, pjevanje i sl.
Koliko je po vama važna briga roditelja za razvoj djeteta? Na koje još načine mogu roditelji, a i učitelji potaknuti kvalitetan razvoj djeteta?
Cijeli članak možete pronaći ovdje: http://www.istrazime.com/razvojna-psihologija/divlja-djeca/
